PREDGOVOR
 
Ideja i praksa klasičnih, žiriranih izložaba, sa svim prerogativima "salonskog" izlaganja, pokazuje se u više situacija ozbiljno defektnim.To je i temeljni razlog da se ovogodišnja "smotra" članova HDLU-Varaždin ostvaruje kroz antisalonski koncept manifestacije.U tom smislu, praksa izmještanja umjetnine iz galerijskog u urbani prostor i njezina redistribucija s jednoga na više mjesta nije samo tehničko pitanje.Ta ideja odražava- na razini odluke i u smislu značenja- barem nekoliko dilema.
Prva je svakako ona koja proizlazi iz dosadašnje izlagačke prakse u ovome gradu, prakse koja nije pružala dokaze nekog trajnijeg interesa da se prekine tradicija.Dapače, izlagački programi institucija bazirani su uglavnom na pozitivnom odnosu prema provjerenim iskustvima, uz, načelno svakako opravdanu, mjeru dobrohotnosti spram vrijednosti u čijem se središtu nalazi konstanta koju možemo nazvati "dobrim duhom" Varaždina.To implicira veću ili manju mjeru pažnje spram tradicije, građanski prihvatljive umjetnosti, zatečenih vrijednosti, standardnih sadržaja,itd.
Druga se dilema tiče samih autora: kako karakter radova varaždinskih slikara i kipara u većini ne prelazi okvire klasičnih disciplina, svako bi odveć normirano stajalište moglo završiti kontraproduktivno.Da bi se to izbjeglo, odluka o načinu izlaganja pojedinog rada donijeta je kroz zajednički, konsensualni pristanak i organizatora i autora.Ponegdje je tip rada omogućavao izlazak iz zatvorenog prostora, ponegdje je nalagao, ponegdje je onemogućavao, a ponegdje je, pak, stvorena posve nova cjelina po mjeri prostora.Izložba se stoga odvijala na dvanaest lokacija u gradu, izmjenjujući ambijente klasičnih, već postojećih i alternativnih galerijskih prostora, trgova, atrija trgovina, ateljea umjetnika, muzejskih prostora,vrtova,izloga,itd.Ta disperzija ne bi sama po sebi donijela očekivanu protočnost i prohodnost da se od početka nije imala svijest o zajedničkoj obavezi i odgovornosti sudionika prema lokalnoj zajednici u kojoj žive i rade: kako u njezinom fizičkom (urbarhitektonskom) smislu, tako i u svakom drugom pogledu (povijesnom, estetskom, psihološkom).Stoga su neki od sudionika usmjerili svoj iskorak prema istraživanju odnosa umjetničkog djela i arhitektonskog prostora, neki prema traženju interakcije skulpture-objekta i promatrača, neki prema poantiranju internog likovnog problema, neki prema isticanju ateljea kao mikrokozmosa, a neki naprosto prema javnoj potvrdi autonomije vlastita rada.
Naziv izložbe "Iskorak!", pak, implicira da su organizatori željeli taj presudni prekid s tradicijom uspostaviti prije svega na razini ljudske mjere.Ne let, pa ni iz-let, ne skok, a kamoli preskok, nego jednostavno korak više od dosadašnjeg iskustva, ali bez zatiranja njezinog pozitivnog značenja i bez straha od mogućih novih, dakle drugačijih, vrijednosti.Iskorak istovremeno znači i antropomorfizaciju koncepta, budući se svi umjetnički doprinosi događaju na razini ljudske mjere, partera, čovjekova koraka.Konačno, riječ iskorak se nameće i kao najtočnija definicija one intencije koja smjera ka bitno pješačkom karakteru ophodnje: od prve do zadnje izložbene točke obilazak je moguć skoro isključivo hodom.
Povijest suvremene umjetnosti i s tim u vezi iskustvo izlaganja neprekidno je pritješnjeno između dvije krajnosti u tretiranju/definiciji djela.Nakon razdoblja u kome se zagovara strogi, autonomni koncept umjetnosti, gdje djelo živi unutar imanentnih kategorija forme slijedi razdoblje umjetničkog koncepta zasnivanog na svhaćanju stila kao dinamične kategorije, prije svega kroz odnos umjetničkog djela prema kontekstu iz koga izrasta.Ta referentna pozicija uvjetuje da djelo živi tek u jednoj vrsti interaktivnog odnosa prema društvenoj, psihološkoj, političkoj i drugoj stvarnosti i da se izvan tog kontaktnog polja ne može iskazati u svojoj punini.Opredjeljujući se za ovu kontekstualiziranu poziciju umjetnosti, organizatori su bili svijesni i moguće opasnosti apodiktičkog stava: svako pre-normiranje ili rigidnost u koncepciji ne bi omogućili ostvarenje drugog programskog zahtjeva ŕjednakopravnosti u startu.U udruženju, naime, koje okuplja autore različitih generacija, poetičkih iskaza, orijentacija pa i raznorodnih vrijednosnih dosega nužno je uspostaviti kriterije koji nisu zacementirani, što u konkretnom slučaju znači da se djelo pojedinog autora pokušava odčitavati ne samo kroz neutralni estetički sud nego i kroz funkcioniranje djela u konkretnom prostoru, kroz porijeklo rada, kroz poziciju autora i intenciju njegova djelovanja.Pozicija u kome za svakoga ima mjesta mogla bi se na prvi pogled činiti potpunom relativizacijom vrijednosnog suda da djelo stavljeno u neki poticajni kontekst ne zrači novom, do tada posve zanemarenom energijom.Stoga je u pripremi izbjegnut svaki oblik apriorizma ili nasilnog dinamiziranja: kada je uspostavljen princip, stvari su se same po sebi slagale u najoptimalnije odnose.
Aktivirati i biti aktiviran- glavno je načelo suvremene izložbene prakse.Taj je zahtjev moguće ostvariti na nekoliko načina: otvorenim, dinamičnim i provokativnim djelom, korištenjem novih izložbenih postupaka i izlagačkih prostora ili kombinacijom ovih dvaju metoda.U sva tri slučaja potrebno je uspostaviti stanoviti balans, aktivirati zapostavljena mjesta i animirati autore na izradu svrhovitog, samo za tu priliku namjenjenog rada.Sa zadovoljstvom se može zaključiti kako su na ovoj izložbi sve tri pretpostavke ostvarene.
U novootkrivenom prostoru stare uljare, ostatku industrijskog graditeljstva prve polovine prošloga stoljeća, nekoliko je autora našlo idealni ambijent za svoje prostorne konstrukcije.Tako je Ivan Mesek na velikom formatu vrtio svoj osmominutni video-zapis iz ambijenta bolničke hladnjače.Veristički postupak bilježenja procesa oblačenja mrtvaca, akustički praćen svečanom Mozartovom "Alelujom", računa sa stanovitim efektom šoka i nelagode, a u čitanju sa mogućim eshatološkim zaključcima, ali je značenjski primarno okrenut prema dokumentarističkoj objektivnosti u kojem se mrtvo tijelo uistinu promatra kao- mrtva tvar.
Slikarski par Gordana Kovačić i Slaven Macolić igrali su na suptilnu razliku između općeg i pojedinačnog, masovnog i individualnog, ali uz označavanje noge i stopala nositeljima simboličkog koda.Uz ironijski prizvuk, njihova instalacija složena od medijski raznolikih interpretacija jednoga motiva, osobito je poticajna po zanimljivim mogućnostima konstruiranja i ludičkoj formi.Svhaćena kao test ovaj projekat može računati na neograničenu doradu.
Ambijentu stare uljare odgovarali su i assemblagi Tihomira Fischera.Postavljeni u formi prostorne instalacije njegovi radovi, sastavljeni od najrazličitijih, uglavnom otpadnih, materijala i međusobno povezani u labavim smislenim i funkcionalnim vezama, tumači su autorove "teorije kaosa", teorije koja u sebi sažima iskustva različitih filozofskih i parafilozofskih stavova.
Sudjelovanje Gorana Trbuljaka s jednim novijim video radom nije, dakako, u kontekstu članske pripadnosti.Ali, biografska činjenica (rođen u Varaždinu) i autorski dosezi iznimnog značaja bili su dovoljni razlozi njegove participacije, a znače možda i začetak buduće otvorenosti i proširenja ove lokalne manifestacije.
Kako je središnji koncepcijski naum izložbe "Iskorak!" traženje najboljeg prostornog konteksta za svaki rad, odluka da se radovi Wande Tudje-Strahonje i Hede Rušec izlože u Gradskom muzeju činila se u prvi mah tek fomalnom inovacijom. Ali, kada su se Wandine meke, transparentne, bijele plahte lagano zavijorile u moćnom prostoru gotičke kule sa bijelim štukaturama ili Hedina višeslojna stakla, koja na začudan način spajaju tradiciju i modernost, zaiskrila u polumračnom stilskom ambijentu muzejske sobe, postalo je jasno da ponekad kontekst može otkriti i one nijanse rada koje se u hladnim, neutralnim i sterilnim prostorima galerija ne mogu dijagnosticirati.
Slično je i s radovima doajena varaždinske likovne scene, Pavla Vojkovića i Vere Kuntner, čije su slike smještene u jedan prostor stalnog postava Galerije starih majstora.Čin, na prvi pogled, na razini dosjetke, razmiče slojeve pitanja koja se pojavljuju pri neočekivanim paralelama: kako, na primjer, meki, monokromni vez grafike i kolaža V. Kuntner korespondira sa obližnjom gotičkom "žitnom madonom" ili kako Vojkovićev recentni portret živi u susjedstvu s renesansnim likom.
Kao reakciju na aktualne eko-probleme živko Toplak i Branko Bobić postavili su u Lančanoj kuli jednu varijantu "dokumentarne" slike suvremene civilizcije otpada.Njihov prebukirani trash-ambijent, sastavljen i od otpadaka koje obale Drave povremeno plave i od njihovih slika koje tematiziraju te ambijente, ipak ne djeluje nimalo plakaterski i didaktički nego funkcionira prije svega kao slojevita likovna poruka.
Dvojica autora gradili su svoje skulpture-objekte posebno za priliku ove izložbe i u dosluhu s karakterom izabranog ambijenta.Stoga njihovi monumenti nisu samo specifični prostorni znakovi nego imaju i posebni karakter site-specific installacionsa, što znači da izrastaju iz prostora, na njega se naslanjaju i žele da s njim budu u živom, dinamičnom odnosu.Na Stančićevom trgu, s povijesnim obodima palača i Staroga grada, Darwin Butković je izgradio veliki drveni signum, koji se oslanja na njegove ranije oblike, ali i svojom tajanstvenošću, pravilnošću, materijalnošću i monumentalnošću predstavlja i čisti likovni znak i metaforičku prikazu.
S druge strane, Alen Novoselec instalirao je na glavni gradski trg pokretnu "građevinu" koja sumira prostorne odnose u zatečenom ambijentu, a nukanjem na prolaz kroz konstrukciju traži svojevrsno "ekološko" osvješćenje homo urbanicusa.
Sraz ili dijalog urbanog ambijenta, ovoga puta malog trga u poslovnoj zoni barokne jezgre i skulptura arhetipskih formi, traži kipar Velimir Ivezić. Drugi kipar, Josip Grgevčić, pak, svoje stilizirane, bijele, kamene galebove smješta u frekventni javni prostor iskušavajući kako interni problem skulpture u komornom prostoru tako i teze o demokratizaciji umjetnosti.
Poantu o otuđenju čovjeka u modernom urbanom okruženju donosi Nedjeljko Krčar: skupina njegovih stiliziranih lutki stisnula se u kut poslovnog centra, svjedočeći osamu, marginalizaciju i depersonalizaciju.
U standardnom galerijskom prostoru Dora arta radove su izložila četvorica autora: od Ivana Duića, koji prikaze ženskog lika rotira u prostornoj konstrukciji, preko Prstecovih crteža i akvarela, gdje svijet dječje literature nalazi jednoga od svojih najpoetičnijih likovnih interpreta ili Petakovog poigravanja sa serijalnošću reduciranih i stiliziranih, crno-bijelih pejsažnih fragmenata do Martinovićevih kolorističkih mrlji, možda najsvježijih u cjelokupnom njegovom dosadašnjem radu. Konačno, svoj radni prostor, atelje, koji je istovremeno i funkcionalni izložbeni ambijent Nenad Opačić ponudio je kao završnu točku itinerera: tri nova platna koja formalno ulaze u popis ove izložbe, predstavljaju karakteristični rad njegova opusa, ali i osobit doprinos ukupnoj kvaliteti HDLU- ove manifestacije.
Negdje na rubu izložbe, kao vrsta ironičnog i samoironičnog komentara, nalaze se dvije intervencije Ivana Meseka:prva, sa otkrivenom spomen-pločom na zgradi u kojoj je živio gospodin Nitko i druga, sa instalacijom koja se referira na vječnu temu Najvećeg varaždinskog slikara.

Marijan Špoljar

natrag

   
   
   
    [home]  [o nama]  [program]  [nekad i danas]  [novosti]  [clanovi]  [kontakt]  [arhiva]